Kako smo usrali motku
Nema blogova-kažem mu...Sve sam sklonila, sa foruma...poput potpetica od 12cm, kristalnih čaša na stopicu, latinskih citata i adolescentskih reakcija.
On me gleda u čudu, zna da lažem, a ja i želim tako...Nije to inat, nije ni hir...Daleko sam ja do klimaksa, a pubertet me je davno prošao, ne znam čime bih opravdala sopstvene psovke u ovim godinama. Moj kobajgi frend se smeje, ali gorko, želi da me secira, da pronikne u moje misli, planove, potrebe...Umorna sam, kažem najiskrenije, ali ne objašnjavam od čega- želim da me ostavi na miru, daleko od polusveta svih javnih skupova, književnih večeri, pozorišnih predstava, izložbi...Umorna sam, od našeg ispovedanja, poveravanja, a sve na note, godinama...
Taj eho ostaje da visi između nas, poput najtamnijeg zastora-eho neizgovorenih mi reči. I on ih oseti, jer povukao se, nalaktio se na one vickaste fazone, kojima sam se oduvek smejala, izvlači ih iz pohabanih rukava omiljene mu bluze, snatri da je to as...
Stvarno mi se povraća od vaših uvrnutih umetničkih mozgova-kažem bez knedle u grlu-ja sam samo jedna lepa plavuša, kojoj se smučila istorija umetnosti.
A, prećutim, za onaj gori svet koji mi se smučio, onaj jadni poltronski čemer na poslu.
Ne, neću pričati o letovanju, nemam razloga-bilo je sjajno mrljaviti sve te ribe, škampe, lignje po tanjiru...Žvakati more sa pogledom na rivu, odbijati udvarače, bacati kamenje bez posebne taktike za ,,žabice"...Moja leovanja i onako ne bi razumeo...Zaista odem-da bih pobegla od svega. I uvek mi je malo tog bežanja.
Od čega sam bežala? Od lica sa uvek blaziranim izrazom, od bivšeg, od bivših, od betona, od grada, od varošice, od mogućnosti da postanem fabrikovana barbika, jer nije uspelo da se iz aviona vidi kako sam mudra, elokventna, lažno socijalizovana...
Ne preservaj se- kažem mu- nemam vremena da slušam naše glupe priče, želim da pokosim travnjak, da nahranim psa, da skočim u Dunav...
